Idealno bi bilo kad bi se sastavljači prihvatali metlice, pardon, olovke i gumice, samo u trenucima kad osjećaju želju i potrebu da se poigraju riječima, jednako kao kad pasionirani rješavači potraže nešto od svog omiljenog autora da si priušte uživanje u igri riješima, znanjem, intuicijom... Malko idealizirano, zar ne? Naravno da jeste, ali ovdje ne govorimo o produkciji, honorarima, efikasnosti, brojevima... Već o čudu jezika, kreativnosti i uživanju. Većina radova na koje sam ponosan je nastala nakon uživanja u ležernoj igri metlicom prvih pola sata (ili relativno lako započnem lijepu kombinaciju ili odustanem i započinjem drugu) i kopanja krampom narednih sati (nekad brojnih) da dostojno završim (pade mi na pamet i riječ obučem) inicijalnu ljepotu.
Da zaključim – užitak i lakoća metlice su izvor tog dodatnog kvaliteta kog će rješavači prepoznati (možda ga ne bi znali artikulirati). Ako kramp koristimo oprezno i strpljivo nć}emo nagrditi lijepu inicijalnu kreaciju, a možda nađemo i još koji lijepi detalj da joj se pridruži. Ako žurimo da posao završimo što prije izvlačeći se nerješivim ili nategnutim pojmovima, ružnim grupama crnih polja i sl... nagrdićemo inicijalnu ljepotu i rad će biti osrednji, vrhunski užitak rješavaču uskraćen. Odolijevanje takvim iskušenjima je linija koja odvaja kreativno autorstvo od prihvatljive konfekcije. Onima koji će pomisliti da je sve to previše zahtjevno, teško... ide podsjećanje da je, recimo, izuzetno teško raditi dobar humor, a u slučaju uspjeha sve izgleda tako lako, samo od sebe... To je to, lakoća i ljepota iza koje najčešće stoji (i) veliki rad. Ne kažem da je muka neizbježna, no samo rijetki imaju toliko dara da im kramp ne treba. Za sebe znam da sam sastavljao na vinaz pločama (ucrtao bih mrežu na ugrijanu ploču) jer papir nije mogao podnijeti toliko brisanja, da sam pohabao hrpe rječnika... kao urednik kritikom povrijedio mnoga autorska samoljublja, nekima i pomogao. Vrijedilo je, ne samo zato što sam 15-ak godina pristojno živio od enigmatike već i zato (i puno više od toga, živio bih i od rada u struci i sl.) što je metlica bila i ostala izvor užitka, smirenja i zadovoljstva. Nevažno je što su brojne kombinacije ostale nezavršene jer za kramp treba motiva, snage i vremena. Važno je uživanje u igri.
SUSRET VETERANA
Mesud Malkoč i Marko Smolčić na Mesudovom terenu prošlog proljeća. Marko danas (11.3) slavi rođendan. Marku sretan rođendan, a obojici još mnogo ovakvih susreta.
Nedavno je u diskusiji o upotrebi kompjutera u enigmatici pomenut pojam duša, odnosno križaljke/ukrštenice s dušom ili bez nje. Nemam ništa protiv duše, no draže mi je pitanje postaviti malko drugačije - Da li, gdje i kada, križaljka-ukrštenica postaje više od skupa slučajnih pojmova koje veže (utoliko nisu potpuno slučajni) samo to što se, eto, vještinom sastavljača ili primjenom kompjuterskog programa, uklapaju u dva smjera? Pitanja mogu ići i ovako – šta je to što rješavaču priušti trenutke istinskog užitka (više od činjenice da nema grešaka i da je rješivost zadovoljavajuća)? Imaju li rješavači svoje omiljene autore ili rješavaju redom, ne gledajući potpise? Moje je iskustvo da većina pasioniranih rješavača (ili samo redovnih, dakle ne oni slučajni koji ubijaju vrijeme) gledaju potpise. Rješavaće oni i one druge, ali imaju svoje omiljene autore.
Čini se da tu ima nešto više od hrpe rijeći, da postoji taj dodatni kvalitet. Kako to prepoznati, nazvati...? Meni se nameće logika da će rješavač uživati u rješavanju onoliko koliko dobar sastavljač uživa u sastavljanju, koliko se igra (uz prisutnu pažnju kad je riješ o izboru pojmova... jednako i za druge kriterije). Nije li sastavljanje u stvari rješavanje kombinacije koja potencijalno postoji (stvorena za nas autore da je riješimo) i samo treba slijediti intuiciju, metlicom maknuti naslage i otkriti je. U vrhunskim radovima se čini kao da je uvrštena riječ (inače toliko poznata i lijepa) izmišljena da bi tu kombinaciju učinila mogućom.
Copyright abcitd.com 2016
Zavolio sam enigmatiku još u osnovnoj školi. Bilo je neke neodoljive privlačnosti u skrivenosti sadržaja i ideje, u tom procesu od šta li se ovdje krije do onog aha, to je to. Svega ima u enigmatskoj bašti, ali križaljka iliti ukrštenica zauzima posebno mjesto. Kako tada, tako sada. Bjelina nepopunjene križaljke je bila izazov, potrebno je znanje i vještina da se otkrije taj sadržaj, lijep je osjećaj kad se uspije. Prelazak od rješavanja ka pokušajima sastavljanja je još uvećao izazovnost tih praznih kockica - nije bilo lako, ali je lijepo uspjeti. Poslije je došla lakoća i kreativnost, nemjerljivi užitak i smisao u igranju riječima.
Ovdje ćete naći ponešto o različitim aspektima enigmatske, posebno križaljkaške teorije i prakse. Naš lijepi hobi, a posebno kraljica, zaslužuje mnogo više, no uzmimo ovo kao skroman početak.
